(Grujo Lero: AFORIZNICA, Antologija aforizama, Misija d.o.o Brčko, 2026.)
U prvim godinama trećeg milenija (2004) poznati pjesnik i aforist Grujo Lero organizirao je u Bijeljini Festival humora i aforizma. Bila je to prva manifestacija te vrste književnog stvaralaštva u Bosni i Hercegovini, koja je zahvaljujući vrijednom i upornom organizatoru, opstala da danas. Festival se održava početkom mjeseca aprila/travnja u znak obilježavanja dana šale i dolaska proljeća u naše krajeve.
Za svaki festival u posljednjih desetak godina Grujo Lero je priredio zbornik radova svih učesnika iz prethodne godine u kome je prezentirao njihovo prozno i poetsko stvaralaštvo. Svaki učesnik predstavljen je sa po dvadesetak aforizama i ponekom pjesmom, uz kraću biografiju, tako da se dobila pozamašna galerija pisaca od nekoliko desetaka imena iz država nastalih na prostorima bivše Jugoslavije.
Najnoviji antologijska zbirka aforizama pod naslovom Aforiznica objavljena je i predstavljena na 23. Festivalu humora i satire. U njoj je zastupljeno 80 autora i autorica koji su sudjelovali na svim dosadašnjim susretima. Dio njih je nastupio na većini festivala, a oni mlađih godišta dolazili su u Bijeljinu u posljednjih nekoliko godina. Svakome od njih priređivač je osigurao jednu do dvije stranice na kojima se nalaze njihovi najbolji aforizmi i mudre misli, vodeći računa o tome da oni budu vezani uz različita područja individualnog i društvenog života. Tako je ovaj antologijski zbornik dobio široku paletu misaonih izričaja aforista i zapisivača kratkih misli iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije, Slovenije i Srbije. Među njima je i gost iz Rumunije, Goran Mrakić, inače poznati aforist i književnik.
U završnom dijelu zbornika priređivač je dio prostora izdvojio za prezentaciju antologije hrvatskih aforista koju je pripremio Mladen Vuković, a koja je objavljena prije više godina na rumunjskom jeziku u gradu Petrošani. Tu su uvršteni aforizmi 33 autora i autorice među kojima je njih desetak iz Bosne i Hercegovine. Na taj način je omogućeno bliže upoznavanje hrvatskog aforističkog stvaralaštva koje u posljednje vrijeme doživljava sve širu afirmaciju na prostorima bivše države i šire. Tim činom Grujo Lero je potvrdio otvorenost bosanskohercegovačkih aforista i antologičara za suradnju sa piscima iz susjednih država koja je, zbog ratnih sukoba, bila u zastoju od početka pa do kraja devedesetih godina prošloga stoljeća.
Pri izboru radova priređivač je u prvi plan stavio estetske kriterije i tematsku aktualnost aforizama, vodeći računa da svaki autor i autorica unesu u knjigu makar mali dio duha prostora, jezika i vremena u kojima žive i stvaraju. Vidi se to najbolje iz aforizma koje citiram uz imena njihovih pisaca. Prenosim ih azbučnim redom kako su poredani na stranicama zbornika:
„Gazda plaća radnike po satu, samo što mu sat kasni po nekoliko mjeseci.“ (Ismet Alijagić); „Srbija je mnogo lepa zemlja. Koji god deo da uzmete nećete se pokajati.“ (Aleksandar Baljak); „Ma, kakav podmladak stranke. To se nekada zvala maloljetnička delikvencija.“ (Miladin Berić); „Uzdali smo se u se i u svoje kljuse. I na kraju ispali konji.“ (Nediljko Blažić); „Naučio sam sina da izbjegava domaće banke. Inače je bio krenuo mojim kamatnim stopama.“ (Bojan Bogdanović); „Otišla je trbuhom za kruhom, a vratila se s trbuhom do zuba.“ (Nebojša Borovina); „Kada se u parlamentu spomene reč ‘đubre’, svi se jave za repliku.“ (Jasmina Bukva) ; „Srbija je zemlja blagostanja. Blago onom ko je u stanju da preživi.“ (Pavica Veljović); „Mene su još u školi pripremali za ovo. Morao sam ‘Pakao’ da znam napamet.“ (Vladislav Vlahović); „I mi imamo oružje za masovno uništenje. Zove se penzija.“ (Živko Vujić); „Držite lopova. Trebaće nam za sastav vlade.“ (Rade Đergović); „Umro je prirodnom smrću. Od gladi.“ (Slobodan Živanović); „Da je imao našu penziju, i Adam bi nosio smokvin list.“ (Savo Ilić); „Ne volim kad na Balkanu progovori oružje. Razgovoru nikad kraja.“ (Rade Jovanović): „Složna braća kuću grade, a nesložna Bosnu i Hercegovinu.“ (Momčilo Koprivica); „Srce je najbolji čovjekov prijatelj. Samo ga jednom u životu izda.“ (Grujo Lero); „Kažu da u raju nema seksa. Onda nema ni raja.“ (Željko Marković); „Kad su se tata i mama venčali, ja sam bio na putu.“ (Mitar Mitrović); „Za ljubav je potrebno dvoje. Evo mene i kolege moga.“ (Jovo Nikolić); „Demokratija je kod nas daleko odmakla. Nema je na vidiku.“ (Veljko Rajković): „Nikada nećemo doživeti stotu. Stalno se vraćamo u devedesete.“ (Marina Raičević); „Mrtva usta ne govore. Ali mogu da glasaju.“ (Deana Sailović): „Te večeri sam bio pijan kao majka. Poslije devet mjeseci postao sam otac.“ (Tomislav Supek); „Krov nam prokišnjava zbog onih kojima kaplje sa svih strana,“ (Vasil Tolevski); „Dobar komad prije ćeš vidjeti na ulici nego u pozorištu.“ (Stanislav Tomić); „Lijepa naša, sve je njihovo.“ (Abdurahman Halilović – Ahil); „Ni Amerika nije u Evropskoj uniji, pa šta joj fali.“ (Aleksandar Čotrić).
Prepisivanje aforizama malo se odužilo zbog njihove izuzetne vrijednosti, pa molim sve cijenjene autore koje nisam citirao da mi ne zamjere. Čitaoci će ih sigurno prepoznati na obostrano zadovoljstvo. I spisateljsko, i čitalačko. Lijepo je otkriti nešto što je kvalitetno, jer se čovjek tada osjeća kao pronalazač.
Na kraju treba istaći da je priređivača dopunio, ali i pojačao recenzent i pisac pogovora Nenad Tadić koji je u završnoj pisanoj riječi uvrstio još pedesetak sjajnih aforizama ne navodeći imena njihovih autora da ih ne bi ponavljao. Čitačima je ionako važniji aforizam jer se njemu smiju a ne autoru, jer je autor ozbiljna osoba koja zapisuje mudre i vedre misli.
