Trag u prostoru i vremenu

(„Ravnicom uzbrdo“, Prometej, 2025, Dobrivoje Antonić)

Iako uglavnom nema smisla za nešto dobro dokazivati da je zaista dobro, ponekad nam se javi i takva potreba, kao što me ovom prilikom na to natjerala zbirka aforizama „Ravnicom uzbrdo“, Dobrivoja Boba Antonića.

Svoju aforističku odiseju, Dobrivoje Antonić je zapaženo započeo zbirkom “U govorima do guše”, a odna kad je razumio “šta se to zapravo osjeća”, nastavio je tražiti krivca svuda, pa i u “Oblaku nad Varadinom”, brzo shvatajući da nema vajde od prečica i zaobilaženja, već da je ka mnogim istnama jedini pravi put “Ravnicom uzbrdo”, makar to važilo samo za horizonte koji najčešće ispunjavaju oko ovom autoru.  Izgelda, nema toga čega se Antonić latio što bi ostalo zamagljeno u zaboravu, a da prije ili kasnije ne bude “istjerano na čistac”, na način na koji je autor navikao da odavno ostavlja vidan trag u prostoru i vremenu.

Očigledno u mnogo toga upućen, temeljit, strpljiv, uporan i nadasve talentovan, za sve u čemu bi se okušao, i kao sportista, i kao aktivista, i kao esejista i priređivač monografija, a onda i kao vrsan aforističar, Antonić bi se “brzo našao među prvima”, bez obzora kad i koji po redu krenuo, sa strašću, željan istine i podviga.

Taj neki „on“ koga niko ne zna, a svi ga poznajemo, očigledno se odavno skrivao u „zabačenim krajevima Antonićevog opažanja“, gd‌je ga je strpljivo u zasjedi čekao i napokon kad ga je dočekao i „ravnicom uzbrdo“ potjerao, služeći se isključivo sportskom upornošću i stvaralačkim talentom i nadahnućem, „istinski ga je pristigao“ u ovoj zapaženoj zbirci, totalno ga razotkrivajući, definisao ga je i legiotimisao, pomažući nam da svako iz svoga ugla, ili „zabačenog ćoška“, upozna onoga svoga „njega“ koga imamo i kad ga nemamo, ili ga osjećamo i kad ga ne vidimo. Taj „on“, koji je „Mera naše zablude“, kako to Antonić briljantno primjećuje, sveprisutan je i u jednini i u množini, tako da nam je odavno svejedno da li je to „on“, ili su „oni“, mada slutimo da ih svuda ima, naročito kad spoznamo kako ih je Antonić, umjetnički snažno pojurio „Ravnicom uzbrdo“.

Iako lalinski smiren, do ravnodušnosti, prema svemu i svačemu, pa i prema svome vremenu, autor se ne miri ni sa čim, pa i ni sa sudbinom, a kamoli za “uramljenim životom i njegovim torzijama”, a naročito ne  sa svim onim i onima što to uzrokuju, smatrajući to i ljudskom i stvaralačkom obavezom, da makar ispusti “krik u prostor”, nebili nečim ispunio praznunu koja nam je nametnuta da u njoj tražimo “svijetlo na kraju tunela”, pitajući se “odakle mi u tunelu” i ko nas je dotle vodio, baš tu zamećući trag, da bi nam se kasnije ponovo “ukazao kao spasilac” i tako ukrug dok ne postane za sve kasno, to jest dok nas ne izlude.

Očito, Antonić i kad žmuri, nikome ne “progleda kroz prste”, nego zagolicava maštu i žigoše, ostavljajući nama prostor i dajući nam parvo da se slažemo ili neslažemo i da se sami određujemo “ hoćemo li da živimo ili svoje ili tuđe iskustvo”.

On nadrealno opaža humornu stranu stvarnosti i snažno vjeruje u moć ironije kao specifične dimenziju duha, koja dodatno daje smisao njegovoj suštinskoj uputanosti nad odsustvom svakog smisla našeg “devijantnog vremena”. Njegov aforizam često kroz paradoks poentira ili žigoše, ali ponekad i kad samo konstatuje ili predstavi neki lični iskustveni stav, dostiže formu vješto izbrušene sentence, koja odiše smislom, a nekad i snagom, poput neke narodne poslovice.

Raznovrsnost tema i snaga umjetničkog zahvata kojom ih je Antonić doticao, te apsolutno prepoznatljiv stil, daju posebnu autentičnost ovoj zbirci, čineći je originalnom i zapaženo vrijednom u vremenu hiperprodukcije svih književnih formi, a naročito aforizama.

Autor ukazuje a ne savjetuje i jednostavno se ne bavi pitanjima načina na koje ga možemo razumjeti, iako nekad uz znatnu dozu rezignacije poentira na način da vidi čini li se i nama da sve postaje uzaludno. “Što pre izgubite razum, brže ćete razumeti našu stvarnoist”. Ovd‌je nije pitanje “da li cilj opravdava sredstvo”, nego žalosna istina da živimo u bezumnom vremenu, u kome razum smeta, možda ne toliko da bi prihvatili stvarnost ovakvom kakva jeste, koliko tome da bi razumjeli kako je ona mogla biti ovakva, kakvom se čini da je ne zaslužujemo čak ni mi, kad smo, ili ako smo baš ovakvi kakvi jesmo.

Sama sintagma “Ravnicom uzbrdo” zadivljujuće slikovito opisuje način na koji se ovd‌je troši svaka potencijalna stvaralačka energoija, a ona zapravo tako snažno prati i tok misli i iskaza u cjelokupnoj zbirci, bez obzira koja tema se obrađivala, tako da i način na koji to Antonić iznosi, tiho, skromno i originalno, otvara mu put kojim se nesporno upisuje kaligrafskim pismom i na spisak zapaženijih aforističara, ne samo Vojvodine i Srbije, nego i cijelog Eks Yu prostora, iako je to i od ranije potvrđeno, brojnim objavljivanjima i prevodima, ali i značajnim nagradama kojima su već ovjenčani njegovi afiorizmi.

Ovo je zbirka koja se ne čita jednom i kojoj se valja vraćati s vremena na vrijeme, pa smatram da je privilegija imati, a vjerujem da neće biti zaobilažena ni od budućih antologičara, ako se ima u vidu znatan broj visoko vrijednih svevremenih aforizama na više raznovrsnih tema.

Čestitam kolegi Antoniću na ovom snažnom aforističkom ostvarenju, za koje vjerujem da zaslužuje i ozbiljna književna priznanja, ali i put do istinskih ljubitelja satire, što je oduvijek bilo najviše priznanje i za autora, ali i za neosporno vrijedna d‌jela poput ove zbirke.

U Podgorici, 22.03.2026. godine,

Vladislav Vlahović

Književnik i aforističar